Sama cha biſce prem / doſtoina ziuiti
Za napochongni dnem / ſfih uichof ſfih liti.
Oime da uiditi / nechiemoiu uechie /
Ni ſgnom gouoriti / obratinam plechie.

Vtilcitſe nechie / Iudita za tobom
Puch ou / ier lezechie / nechga priat ſſobom.
Tis zaparta grobom / mi ſuze ronimo /
Vbieniſmo znobom / cachiemo neuimo.

Tinam biſce uimo / utiha pecali /
Aſada chopnimo / prez tebe oſtali.
Sfiſmo euo pali / chacho priſicen bor /
I ueli i mali / tebi upie otuor.

Otuor ternaſ zatuor / ſſobom u tom grebi /
Stobom umriti umor / gorachnam iur nebi.
Da gorcho po tebi / ziuitie zuiglenie /
Sfachi place ſebi / da zgubi utiſcenie.

Da zgubi ucenie / ſfache rici praue /
Da zgubi dicenie / ſfache ſtobom ſlaue.
Oime da prez glaue / oſtaſmo marzal trup /
Sartce iadi daue / oſtaſmo pribien ſtup.

Oime tcho tocho tup / i tuard more biti
Da bien od tacih chrup / nechie pocuiliti?
Ali uſtauiti / pecalno tuzenie /
Gdiſte naſci ſuiti? / gdis naſce poctenie?

Gdiſi ureſcenie? gdiſi naſca caſti?
Gdiſi uzuiſcenie / Iſraelſche uulaſti?
Gdiſi uela ſlaſti / ſfetoga ziuota?
Gdis razuma ſplaſti / gdis ſfacha dobrota

Sama ka biše prem dostojna živiti
za napokonnjim dnem svih vikov, svih liti.
Ojme, da viditi nećemo ju veće
ni š njom govoriti, obrati nam pleće.

Utišit se neće, Judita, za tobom
puk ov jer ležeće neć ga prijat s sobom.
Ti s’ zaparta grobom, mi suze ronimo,
ubjeni smo znobom, ča ćemo, ne vimo.

Ti nam biše, vimo, utiha pečali,
a sada kopnimo prez tebe ostali.
Svi smo, evo, pali kako prisičen bor,
i veli i mali tebi upje: ‘Otvor!’,

Otvor ter nas zatvor s sobom u tom grebi,
s tobom umriti umor gorak nam jur ne bi,
da gorko po tebi živit je življen’je.
Svaki plače sebi da zgubi utišen’je,

da zgubi učen’je svake riči prave,
da zgubi dičen’je svake s tobom slave.
Ojme, da prez glave ostasmo marzal trup!
Sartce jadi dave, ostasmo pribjen stup.

Ojme! Tko toko tup i tvard more biti
da bjen od tacih krup neće pocviliti
ali ustaviti pečalno tužen’je?
Gdi ste, naši sviti, gdi s’, naše počten’je?

Gdi si, urešen’je, gdi si, naša časti?
Gdi si, uzvišen’je izraelske vlasti?
Gdi si, vela slasti svetoga života?
Gdi s’, razuma splasti, gdi s’, svaka dobrota?

Nju samu, koja je doista bila dostojna živjeti,
do posljednjega dana svih vjekova, svih godina,
jao, više je nećemo vidjeti
niti s njom razgovarati, otišla je od nas.

Za tobom se, Judita, ovaj narod neće utješiti
jer ga ti, koja ležiš, nećeš primiti k sebi.
Ti si zatvorena u grobu, mi ronimo suze,
ubija nas bol, ne znamo što ćemo.

Bila si nam, znamo, utjeha u nevolji,
a sada kopnimo ostavši bez tebe.
Svi smo, evo, pali kao posječeni bor,
i veliki i mali zazivaju te: ‘Otvori!’

Otvori pa nas zatvori sa sobom u tom grobu,
s tobom umrijeti ne bi nam bila gorka smrt,
ali je gorak život živjeti nakon tebe.
Svatko za sebe plače što je izgubio utjehu,

što je izgubio pouku svake prave riječi,
što je s tobom izgubio ponos za svu slavu
što smo, jao, ostali kao hladan trup bez glave, srce
nam se guši u jadima, ostali smo kao prelomljeni stup.

Jao! Tko može biti tako tup i tvrd
da neće procviljeti od takvih udaraca
ili da će zaustaviti žalosno tugovanje?
Gdje si, naša savjetnice, gdje si, naše poštenje?

Gdje si, uresu, gdje si, naša časti?
Gdje si, uzvišenosti izraelske vlasti?
Gdje si, velika slasti svetoga života?
Gdje si, glasu razuma, gdje si, sva dobroto?